href="http://wp.me/p81KTr-St" data-color-override="false" data-hover-color-override="false" data-hover-text-color-override="#fff">Button Text
Dr. Damir Softić koji je trenutno naučni saradnik na Univerzitetu u Berlinu (Freie Universität in Berlin), studirao je sociologiju, političke nauke i komunikacijske nauke na Univerzitetu u Münsteru, a jedno vrijeme studija proveo je na Univerzitetu u Kaliforniji Berkeley, Harvard-u i Univerzitetu za tehnologiju i znanosti u Pekingu. Sa njim smo razgovarali o temi njegovog doktorskog rada – «Nova elita, migranti u politici».
Razgovarao: Elvir Bećirović
Na početku Vašeg istraživanja pod nazivom “Migranti u politici” pišete kako manjine našeg društva postaju sve uticajnije. Zašto je pristup krugu vladajuće elite za migrantsku grupu ne samo važan, nego i egzistencijalan?
Ova se teza oslanja na sociološku teoriju da se društvo sastoji od različitih grupacija. U demokratiji je nemoguće da svako dođe do riječi, što znači da je potrebno nekoliko govornika, odnosno predstavnika koji bi predstavili te grupacije – oni se mogu nazvati kao pripadnici elite, tome pripadaju sindikati, političke stranke te savezi.
Glavno pitanje mog istraživanja je bilo, kako tu stoje «novi Nijemci» odnosno, ljudi sa migrantskim porijeklom. U tu grupu spadaju i osobe druge generacije te one koje nemaju lično iskustvo migracije.
To pitanje uključuje aspekte kao što su interesi, specifična životna iskustva, razni oproštaji od porodice u domovini, dilema zavičaja, državljanstvo te finansijske aspekte kao što je nasljedstvo u napuštenoj domovini – ukratko, specifične tematike koje se tiču migranata a koje se od njihovih predstavnika obrađuju i uključuju u dnevni red, te na koje se onda može uticati.
S ovim je povezana i teorija habitusa sociologa Bordieu-a koji je rekao da razna životna iskustva mogu uticati na rad učesnika u političkim sferama. Iz tog razloga je neophodno obrazovati predstavnike koji će se na području politike zalagati za interese migranata. Zbog toga je egzistencijalno za migrante, ako žele da se njihov glas čuje, da takve glasnogovornike ili predstavnike oforme i pošalju na političko polje.
“Stranke su prepoznale potencijal migranata.”
Dio društva o kojem govorimo nije beznačajan. Kako je do sada izgledalo političko predstavljanje migranata?
Dilema se može objasniti pomoću triju brojeva: 20% stanovništva u Njemačkoj, znači svaki peti stanovnik ima migrantno porijeklo, zbog čega bi odgovarajući broj političara tog porijekla trebao biti u Bundestag-u, u saveznom parlamentu Njemačke. Pored toga, 10% osoba koje imaju pravo glasa su ljudi migrantskog porijekla, to je otprilike 6 miliona ljudi. Shodno tome u Bundestag-u bi 120 zastupnika trebalo imati migrantsko porijeklo. A koji je stvarni broj? U izbornom razdoblju od 2009. do 2013. godine taj broj je iznosio samo 15 zastupnika, odnosno 2%. U trenutnom Bundestag-u ima ih više, oko 30 zastupnika sa migrantskim porijeklom, što znači da se broj udvostručio. To je jasan napredak, ali je ipak samo 4% od 10% ljudi koji imaju pravo glasa, a koji su migrantskog porijekla.
Moja teza je da su njemačke političke partije prepoznale tih 10% osoba sa pravom glasa, te njihovo stvarno učešće na izborima. Zbog toga se povećava broj kandidata s migrantskim porijeklom u političkim strankama, kako bi se stanovništvo moglo identificirati s njima.
Vi ste potom detaljnije ispitivali političare s migrantskim porijeklom?
Jeste, podaci govore sami za sebe, no mene je zanimalo pitanje koji su faktori ključni za uspjeh takvih osoba.
Bio sam u mogućnosti voditi brojne intervjue sa prijašnjim zastupnicima u Bundestag-u koji su bili migrantskog porijekla uzimajući teoriju Bourdieu-a kao uzorak. U okviru razgovora, koja su trajala preko dva sata, obrađivale su se sljedeće tematike – djetinjstvo, školovanje, socijalizacija u novom društvu te veza sa društvom u domovini.
Mogao samo zaključiti dvije tipologije. Prva je vezana za pitanje, kako se ti zastupnici osjećaju prema svom migrantskom porijeklu. Iz odgovora sam zaključio dva tipa od kojih je prvi primjerice rekao da mu je otac iz Indije, ali da je on njemački političar. Njega sam potom upitao da li je imao iskustva s diskriminacijom, a on odgovori da jeste. Zatim gledam kako interpretiraju tu diskriminaciju sami, većinom ublažavajući tu činjenicu govoreći kako te osobe koje su vršile diskriminaciju i nisu krive za to, nego da je kriva socijalizacija. Taj tip nazivam «asimilacioni tip» koji se prilagodio njemačkom diskursu i predodžbi kako društvo treba da izgleda.
Sada ću objasniti drugog tipa, kojeg nazivam “etno-političkog poduzetnika”, termin Rogersa Brubakera. To su osobe koje se jako identificiraju sa svojim etnijama odnosno porijeklima. To možemo uočiti u sljedećim iskazima: “Ja sam XY porijekla i to želim da ostanem”, “Susretao/susretala sam se s diskriminacijom protiv čega se želim boriti u politici”. Znači, javljaju se dva tipa kod pitanja odnosa prema ličnom migracijskom porijeklu. Termin «etno-političko poduzetnišvo» zbog toga, što Brubaker kaže, da te osobe i sopstveno na tome rade da se njihov identitet održi.
“Prominentni migrantski političari stvaraju mreže, koje također privlače druge talente.”
Često se pojavljuje pitanje da li migranti u politici samo trebaju ostati predstavnici njihove migrantske grupe, te da budu zaduženi isključivo za teme vezane za integraciju ili pak posvetiti se općim temama.
To je upravo pitanje koje sam postavio kod druge tipologije i koje se tiče političkog stila, strategije i sadržaja. Tako sam ponovo mogao izvući dva tipa: Prvi je je takozvani “networker tip” koji kaže “imam tursko porijeklo, ali ipak se interesujem za druge teme kao što su prava gradnje, stambeni problem ili povećane stanarine – u ostalom, studirao sam i pravo”, itd.
Drugi tip nazivam “aktivistom”. To su osobe koje su iskusile diskriminaciju i žele da se zalažu za prava migranata odnosno voditi migrantsku politiku, na primjer boriti se protiv diskriminacije na tržištu rada.
Poredbom ovih dviju tipologija možemo zaključiti da imaju slične karakteristike koje ih povezuju. Političar odnosno «asimilacioni tip» je onaj koji će poslije kao «networker» izabrati političke strategije i sadržaje. Dok, onog koga prepoznajemo kao «etno-političkog poduzetnika» će poslije biti «aktivista» u politici.
I sada ključno pitanje, koji se tip u politici, u smislu ličnog napretka, nagrađuje? Takozvani “networker” će nakon nekoliko godina moći dobiti mandat. Međutim «aktivista» će tek na početku svojih pedesetih godina ući u Bundestag što znači da će izvan politike raditi duže prije nego što postane profesionalni političar. Znači, brže se napreduje kada se izabere tip «asimilator» – koji kaže da će se radije baviti npr. pravom izgradnje nego migracijskim temama. To začuđuje, jer je opće očekivanje da trebamo više osoba sa migracijskom pozadinom u politici, koje će se baviti upravo migracijskim temama.
No, tip «networker» često «naslijedi» mandat prethodnog kandidata iz razloga što radi kao student za zastupnika pa tako stekne iskustva. «Aktivista» ipak ima poteškoća tako što se mora unutar svoje stranke boriti protiv diskriminacije. U vezi toga postoje različita iskustva.
U večini slučajeva postoji razočarenje oko toga da ti zastupnici u parlamentu nisu previše posvećeni svojoj migracionoj grupi.
Te zamjerke su pogrešne, jer ti ljudi u politici shvate da su oni zapravo novi na sceni i da moraju prvo izgraditi mrežu kako bi napravili neki pomak. Kada pomislimo na „Seeheimer Kreis“ koja predstavlja mrežu poduzetnika unutar SPD-a, kada se tu uključiš možeš se direktno nadovezati na tu ogromnu skupinu. Ali ovi migrantski političari u biti trebaju vremena da dođu do takvih grupacija.
Kako se strukturalno može olakšati ulazak ljudi sa migrantskim porijeklom u politiku?
Pa zanimanje političara je ionako riskantno. U Bundestag-u sjedi 620 zastupnika, to je 620 radnih mjesta. Dakle jako malo, neovisno od tome da li su turskog ili njemačkog porijekla, muškarac ili žena. Ali, kategorično, može se reći da je područje politike u Njemačkoj posjeduje nekoliko specifičnih pokazatelja kako se karijera može graditi.
Obrazovanje je ključno. Obrazovaniji ljudi imaju veće šanse da se uključe u politiku. Drugi faktor je vrijeme. To zahtijeva mnogo volonterskog rada prije nego što se bude izabran u parlament – večernje manifestacije, sedmične manifestacije, upoznavanja itd. Zatim, postoji jedan vrsta „legitimnog jezika“, koji označava ko smije, a ko ne smije da govori. Zbog toga je kod novih migrantskih političara uočljivo da oni veoma rano uzimaju časove retorike, koje također uzimaju i menadžeri koji žele doći na vodećih pozicija. Tu također dolazi od regionalnih i lokalnih specifikacija, npr. koje teme u izbornom okrugu više dolaze u prvi plan.
Bosanci u politici
Trenutno imamo nekoliko bosanskih političara u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Kakva je Vaša percepcija – jesu li Bosanci stigli u svijet politike u ovim državama?
Moram kazati da u pojedinim područjima već postoje ljudi koji su aktivni, u Ruhrgebiet-u ili ovdje u Berlin-u, kao što su Maja Lasić i Josip Juratović koji se jako zalagao za bosanske teme, posebno 90-tih godina. Ali, u cjelini, mi smo jako nevidljiva grupa. Moja tvrdnja je, na jednu ruku, da nedostaje jedna jaka matična zemlja. Primjerice, turski SPD političari imali su često oca koji je bio na strani ljevice u Turskoj. Nakon doseljavanja u Njemačku, došlo je do osnivanja turskih socijaldemokrata u Njemačkoj. Naravno, tako su bili vrlo rano već povezani sa radničkim organizacijama i SPD-om. Tako su rasli pomoću ovakvih umrežavanja. To Bosanci nemaju. Zbog raspada Jugoslavije, imamo jednu nestabilnu državu porijekla odakle više nema podrške. To su naposljetku samo pojedinci koji su napravili karijeru u politici.
Očito da postoji velika potražnja za profiliranjem bosanske zajednice ovdje.
Tačno. Treba samo na brojeve obratiti pažnju, a 200.000 nije malo. Ali, kod nas se to negdje rasipa – na političke stranke, religije, okruženja. Ovdje jugoslovenski nostalgičar, tamo priče o integraciji, na drugom mjestu opet teme o porijeklu. Trebalo bi se fokusirati na jednu temu – reći da živimo ovdje, izgradili smo sebi egzistenciju, naša djeca ovdje pohađaju škole – dajte da izgradimo jedan matični savez, u kojem je veliki broj poduzetnika ujedinjeno. Možemo uspostaviti sponzorstva, organizirati stipendije, zasnovati kooperaciju sa sindikatima jer mnogi Bosanci upravo rade u sektoru industriji. Dakle, lobirajmo.
Bosanska ili protestantska radna etika?
Sada dolazimo do mreže bosanskohercegovačkih studenata i akademika u Njemačkoj (NBSAD), koja se upravo bavi tim idejama.
Ta inicijativa mi se i dopada jako, zato što ujedinjuje ljude iz različitih oblasti te svjetsko-političkih usmjerenja. A sa druge strane, teži ka profesionalnom pristupu, to je jako bitno.
I nije tačno da nam nedostaje uspješnih ljudi.
To jeste naš mentalitet da se ljudi žale da ne ide dobro. Ali, po mom mišljenju, mi poprilično dosta radimo jako dobro. Mi smo narod koji je nedavno pretrpio genocid i još prebrodava ratne traume. Mora biti rečeno da smo u sklopu takvih okolnosti ostvarili jedan uistinu pozitivan iskorak.
Mnogo ljudi u dijaspori, ali također i u BiH su obezbjedili sebi egzistenciju uz pomoć jakih familijarnih odnosa i radne discipline. Zaista, naglasak se može malo promijeniti u pozitivnom smjeru. To znači dopustiti sebi da budemo optimistični i ponosni i da kažemo da imamo mnogo toga pokazati u oblastima biznisa, sporta, nauke, a sada također i politike. Uspjehom svakako možemo sebe počastiti.
Jedna od Weber-ovih teorija za uspjeh kapitalizma jeste, jer ide paralelno uz protestantsku radnu etiku – stvori kapital i budi štedljiv. Pitao sam se tijekom studija – zašto je to protestantska radna etika, jer kada pogledam bosansku dijasporu, onda mogu utvrditi da oni upravo tako i žive. Oni su vrijedni, akumuliraju kapital iz vlastitih sredstava i ne žive raskošno. Ovo također može biti predstavljeno kao Bosanska radna etika. Ima dosta Weber-a u bosanskoj dijaspori.
Biografija
- Studij sociologije, politologije i komunikologije na Westfälischen Wilhelms-Universität Münster
- Gostujući profesor na Harvard University
- Ljetna škola na Beijing University of Technology and Science (USTB), Peking, China
- Jednosemestralni boravak na University of California u Berkeley, SAD i na Collegium Civitas – Univerzitet u Varšavi, Poljska
- 2009 – 2012. Naučni saradnik na Institutu sociologije – Universität Duisburg-Essen
- 2013 – 2015. Post Doc/Naučni saradnik na Institutu za sociologiju Westfälischen Wilhelms-Universität Münster
- 2014 – 2015 Docent sociologije na Univerzitetu za javnu upravu, NRW, Münster
- Promocija u Dr.phil. na Fakultetu obrazovanja i društvene nauke na Westfälischen Wilhelms-Universität Münster, naslov disertacije: „Nove elite? Migranti u politici –Rekonstrukcija transnacionalnih navika na primjeru zastupnika Bundestag-a koji imaju migrantsko porijeklo“ („summa cum laude“)
- Trenutno postdoktorant na Freie Universität Berlin na području istraživanja migracija
Stipendije
Damir je bio stipendista Fondacije Friedrich Ebert i zahvalan je na ukazanoj podršci koja mu je omogućila da lakše kroči kroz studij, formira svoju mrežu kontakata i pohađa na renomiranim univerzitetima u inostranstvu.
Podsjeća se i sam na razgovor za selekciju stipendista i na pitanje zašto je aplicirao na tu stipendiju. „Imao sam 19 godina i naravno da sam rekao zbog novca. Morao sam platiti stanarinu u Münsteru. I tada je jedan od prisutnih profesora rekao, da sada je to puno novca, ali dugoročno, vidjet ćete da je odlučujuća idejna podrška. I zaista, posjećujete seminare, upoznajete pravnike i ekonomiste, putem kojih dobivate pristup drugim društvenim temama, a te ljude ponovo srećete u svojim 40-tim godinama. Ova ogromna mreža, svejedno da li u akademskoj karijeri, ekonomiji ili politici igra veliku ulogu. Schröder, Steinmeier, Anne Will, ovo su sve nekadašnji stipendisti FES-a . Tada sam mislio da nemam šanse da me prime u program stipendiranja, ali sada znam da je drugačije. Interesuju ih posve novi slojevi društva i žele sebe pokazati šaroliko.“
Savjetnik Fondacije Friedrich Ebert
Dr. Softić je savjetnik za Fondaciju Friedrich Ebert, što znači da obavlja intervjue sa budućim stipendistima.
Šta je za takav selekcioni proces bitno: dobre ocjene, volonterske aktivnosti, ličnost i pitanje šta želiš da vratiš društvu kroz potporu fondacije. I onda dolaze oni aspekti kao što su: da li je neko migrant, musliman, radničko dijete i ipak je uspio u nekoliko ovih prvih kategorija – to je u velikoj mjeri cijenjeno.
