Skip to main content
Deutsch

„Nema ništa strašnije od neznanja u akciji“ riječi su poznatog njemačkog filozofa Johanna Wolfganga von Goethea. Pogrešna politika u Bosni i Hercegovini je kreirala sistem u kojem nije „privlačno“ školovati se, jer je previše kadrova koji ne trebaju na tržištu rada BiH i u društvu su klasifikovani kao „uzaludne investicije“. S druge strane, kohezijska politika EU  ulaže u znanje i vještine stanovništva koje su ključne za osiguravanje dugoročne konkurentnosti Evrope.

Autor teksta: Lejla Đuderija, Poslovni Svijet

 

Svjesni te činjenice, mnogi tragaoci za znanjem i vlastitom boljom budućnosti odlaze na edukaciju i usavršavanje u države Evropske unije.

Zašto je to tako i kako to iz svog iskustva vide jedan od najboljih naučnika iz BiH prof. dr. Damir Marjanović i Danja Bajtarević, izvršna direktorica Bridge Blue Global agencije, koja pruža sve vrste informacija i pomoći vezanih za studiranje u inostranstvu, edukativna putovanja, stažiranje kao i pitanja migracije – saznajte u nastavku.

„Možda će Vas iznenaditi odgovor, ali mislim da u našem sistemu visokog obrazovanja na većini univerziteta, prije svega nedostaje fleksibilnosti, vizije i želje za promjenom. Naime, u sjeni akademskog komfora većina univerziteta se zadovoljila programima i kurikulumima koji su napravljeni prije desetak i više godina i rijetko ih ko inovira barem periodično, a kamoli na godišnjoj osnovi, barem onoliko koliko zakon dopušta. Zamislite nekog profesora genetike koji svoja predavanja zasniva isključivo na knjigama od prije 15 ili 20 godina. Ne ide, zar ne? Da svakako, nedostaje i ulaganja i prakse i realne upisne politike i realne državne politike u oblasti obrazovanja, ali na taj dio akademske zajednice malo teže se može utjecati. No, na inoviranje programa može i mora“, tvrdi profesor Marjanović.

S druge strane, iz vlastitog iskustva Danja Bajtarević smatra da mogućnost izbora različitih programa i različitih stepena nedostaje bh. fakultetima. „Bh. obrazovanje se kvalitetno nije mijenjalo sigurno već 25 godina. Također, ukoliko niste zainteresovani za visoke studije poslije srednje škole u BiH nemate puno izbora da se dalje usavršavate na državnom nivou, kao recimo u Australiji gdje imate mogućnost da idete na specifične programe usavršavanja (VET). Zatim, tu su i opremljenost naših fakulteta, zaostajanje za modernom tehnologijom i u tom nekom fizičkom smislu –  baš kako što zaostajemo i sa gradivom. A ta činjenica povlači za sobom i posljedicu da se studentima ne nudi dovoljno ili se nudi jako malo mogućnosti da svoje znanje i praktično primijene. Također, bh. fakulteti jako slabo sarađuju sa firmama i ne prate potrebe tržišta rada“, kaže gospođa Bajtarević.

Jesu li fakultetske diplome naše države validne, pitanje je koje je aktualizirano nakon što državna Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine nije primljena u punopravno članstvo Europske asocijacije za osiguranje kvaliteta u visokom obrazovanju (ENQA).

Validnost diploma univerziteta u Bosni i Hercegovine nije ugrožena, tvrde iz nadležne državne agencije. No, da li je to tako i da li su diplome bh. fakulteta priznate u EU pitali smo prof. dr. Marjanovića.

„To ćete morati pitati vlasnike, rektore i profesore onih univerziteta čije diplome nisu priznate u tim državama. Ipak, da bi se takvo što i sistemski riješilo recept je, naizgled, jednostavan: jak sistem akreditacije iza kojega stoji država, a koji podržavaju akademske zajednice iz svih dijelova BiH. Nažalost, takvo što za sada ne postoji jer su se kojekakvi “stručnjaci” uvukli i u političke i u akademske krugove i njima ovakvo stanje odgovora, jer znaju da iza njih ne stoji kvalitet nego stranka, partija, zovite to kako hoćete. Dakle, želimo li da nas druge zemlje ozbiljno shvate, model filtriranja i autokorekcije, te stroge selekcije i preživljavanja najboljih na tom, nazovimo ga, akademskom tržištu, jednostavno nema alternativu.“

O validnosti diploma na univerzitetima u Bosni i Hercegovini svjedoči i činjenica da veliki broj studenata svoje studije uspješno nastavlja u drugim državama Europe i svijeta.

„Studenti možda toliko i ne traže znanja koliko im se nudi! Analizirajte samo broj mladih ljudi koji su, uz jako povoljne stipendije, npr. iz Krajine otišli studirati u Maribor ili Ljubljanu, ili neki drugi univerzitet zapadnije od njihovih domova. Pasivnost naših univerziteta, posebno državnih, i čekanje da ti sam student dođe jer mora i nema gdje drugo je dovela do toga da su zapadne zemlje, koje prolaze kroz istu demografsku krizu kao i mi, odlučile da se obezbijede i da nam oduzmu najbitniji i najvažniji resurs – mlade ljude! Ako mislite da ih krivim, grdno se varate. Stavite se u poziciju jedne Slovenije ili Austrije koja ima priliku da za male novce kupi, privuče i namami mlade i pametne ljude iz Bosne, koji su tradicionalno dobri i jeftini radnici. Zamislite jednu mladu populaciju koja će obezbijediti novu generaciju radnika i poreskih obveznika. E, sada kada ste to dobro zamislili, shvatite da ih Bosna, kao i sve do sada, izvozi kao “sirovine” i da će u narednih 20-30 godina ova “zemlja staraca”, ako nešto drastično ne promijeni, i konačno biti osuđena na propast sa svim kantonima, entitetima, konstitutivni i nekonstitutivnim građanima“, ističe profesor Marjanović.

Oni koji mogu i trebaju da mijenjaju stvari izmiču se jer u konačnici može doći do unapređenja aka­dem­skog ak­ti­vi­zma, što im evidentno nije u interesu. Za to vrijeme oni koji žele i mogu bolje odlaze iz BiH u države koje znaju vrednovati i adekvatno nagraditi znanje.

Za kraj slijedi i savjet profesora Marjanovića:

„Svi studenti koji žele da studiraju u nekoj od zemalja EU moraju da vode računa  o sebi, o svom zdravlju, o svojim mogućnostima, o jeziku na kojem će studirati, o profesiji kojom se žele baviti i o tome da nije dovoljno samo otići i diploma će sama doći. Nije lako studirati, nije lako učiti, a još je teže to raditi u jednom novom okruženju. Moraju nalaziti stalni motiv i moraju biti vrijedni, te na kraju moraju se boriti za sebe. Ako ste očekivali da ću pričati o administrativnim “zavrzlamama” koje ih čekaju, grdno se varate. To i nije problem. Imam osjećaj da je nekada teže prebaciti se sa jednoga odsjeka na drugi na nekome od naših univerziteta, nego nostrificirati diplomu u nekoj prekookeanskoj državi. Za one koji započinju svoj studij ovdje, i žele ga nastaviti vani, postoji jedan jedini savjet – dobro birajte univerzitet na kojem ćete započeti svoje školovanje, jer nisu svi isti!“


pangea | magazin je proizvod Mreže bosanskohercegovačkih studenata i akademika u Njemačkoj – www.nbsad.de